|
Dobro je poznata legenda o Dolasku Hrvata X. Pisac: Ksaver Šandor Gjalski Manje je poznato da se u njoj spominje Veprinac. Napokon je sedmeroplemeni narod ipak krenuo dalje, jer i knez Hrvat i kneginje Tuga i Buga nisu dali mira. 
... I dođoše do visokih planina, ali ne onako neprohodnih kao što su bile one što su ih već prošli. Guste dubrave samih hrastova i bukava pokrivale su ove visove i sve se više gubili kao igla tanki ravni borovi i omašne nebotične omorike i gorostasne jele. Mjesto njihova četinjasta, oštra zelenila gledali su dugo, mekano lišće s gustoga granja ogromnih stabala, kojima se debele i vijugaste grane povijale u nizinu i pružale pod svojim velikim, zelenim lišćem dragu, gustu sjenu i svježe, duboke hladove. Pa i svoju dragu, slavensku lipu susretali su svagdje po tim šumama, i bilo im je kao da zamjećuju i čuju šapat i govor svojih domaćih vila i bogova iz Perunovih i Svetovitovih božanskih gajeva! 
Stignu do visoka vrha, gdje im je čudno bilo kako je čitavo tlo gotovo zaraslo i pokrito zelenilom i visokim cvjetovima biline veprine, koju su kao ratnici i bojovnici dobro poznavali za liječenje rana. Upravo usrećeno gledahu po tom zelenilu i nagađahu u tome dobar znak, koji im je govorio da su ih bogovi njihovi u ratu, što ih čeka, uzeli pod svoju posebnu zaštitu, darujući ih darom toliko potrebnim u ratnim prilikama. Odmah nazvaše to krasno brdo Veprincem, a sve se žene, i mlađe i stare, požudno dadoše na posao da beru i spremaju visoke cvjetove i široke listove izrasle i raspuzane tik po tlu. 
A uto se iz stotine, iz tisuće grla izvine sretan, slavan, uznesen poklik: "More - more - eno dolje more!"
Neopisiva je radost potresla dušama i srcima čitave ogromne i nedogledne brojne skupine došljaka, i pozdrav moru trajao je mnoge i mnoge sate!
izvor: Legende o dolasku Hrvata X. Pisac: Ksaver Šandor Gjalski _ _ _
Povijesne knjige bilježe povijesne trenutke a priče o vilama i pučkim svečanostima su često
prepuštene puku i narodnoj predaji naših nona i nonića (baka i djedova).
Možda je to razlog zbog kojeg u zapisu iz legendi o dolasku Hrvata nema više informacija o
svečanosti "pozdrava moru" ili možda o vili Veprini.
Znamo da neke none i noniće pamćenje dobro služi, a i to da je nekima mašta ipak draža.
Dakle slušanje njihovih priča može biti vrlo poučno i zabavno, ali tražiti istinitost u njima bi vjerojatno bilo teže od traženja igle u plastu sijena, ako ne i nemoguće.
Stoga s jednom takvom dozom opreza pristupite i sljedećoj priči: Priča o Veprini
U to davno doba, na brdašcu kraj mora, uspomena što je čuva priča koja, zaboravljena nije, i tajnu krije, što znali su je prije, dvije, tri, none i nonića, ili neka tajanstvena šumska bića, vilenjaci dječjeg lica, o Veprini bajnoj,
na mjesečini sjajnoj,
toj vili plahoj,što pleše za zdravlje zanesena i bosa, kroz bodljikavi grm koljena gola, plod kravavo crvena otrovna boba, iz neuglednih cvijetova, se potom razvija, a izdanak joj kao čarolijom bolest suzbija, ta biljka što su je stari, zato Veprinom zvali, a mladi zaboravu dali, porijeklo imena, koje nosi biljka zimzelena, ipak za sva vremena,
Knee Holly (link) , ništa doli, Ruscus aculeatus ili bodljikava veprina (link) . - Tadija Dovođa (budući nono ;) )
|
